Svemirske kolonije imaju veći problem od goriva

Ideja stalnih baza na Mjesecu i Marsu već godinama zvuči kao tehnički izazov koji će se riješiti boljim raketama, jeftinijim lansiranjima i pametnijom logistikom. U toj priči, ljudsko tijelo se često tretira kao još jedan sistem koji će se „optimizovati“ vremenom. Međutim, jedno pitanje uporno izmiče tom inženjerskom okviru: da li je ljudski život uopšte moguće započeti izvan Zemlje.

Do sada su svemirske ambicije podrazumijevale rotaciju posada, povratak kući i kratke boravke u bestežinskom stanju. Ali planovi za trajna naselja podrazumijevaju nešto radikalno drugačije rađanje, odrastanje i generacije koje možda nikada neće osjetiti Zemljinu gravitaciju.

Upravo tu počinje priča koja je istovremeno naučna, etička i pomalo uznemirujuća.

Šta se zapravo desilo

Nova grupa startupa i istraživača počela je konkretno testirati mogućnost začeća i razvoja embrija u svemiru. Među njima je i SpaceBorn United, biotehnološki startup koji razvija mini-IVF laboratorij dizajniran za rad u orbiti. Njihov prvi prototip, zasad sa ne-ljudskim embrijima, već je poslan u svemir raketom SpaceX.

Eksperimenti sa embrijima miševa u orbiti sugerišu da je rani razvoj moguć, ali uz značajno veće stope neuspjeha i potencijalna oštećenja DNK. Mikrogravitacija i pojačano zračenje nisu samo tehnički problem oni utiču na procese koje još uvijek ne razumijemo ni na Zemlji.

Drugim riječima, nauka je tek na početku, ali se eksperiment već odvija.

Zašto je ovo uopšte bitno

Bez mogućnosti sigurnog razmnožavanja, svaka ideja o trajnoj koloniji ostaje privremeni kamp, a ne civilizacija. Ako ljudi ne mogu imati djecu u svemiru, onda Mars i Mjesec nikada neće biti „dom“, već samo udaljena radna mjesta.

Ovo pitanje dolazi u trenutku kada kompanije poput Blue Origin i nacionalne svemirske agencije crtaju mape lunarnih baza i marsovskih gradova. U tim planovima se često govori o energiji, resursima i transportu, ali se gotovo nikada ne govori o trudnoći, porođaju i razvoju djece.

To nije slučajno. Jer čim se ta tema otvori, prestaje romantika kolonizacije i počinje vrlo nezgodna biologija.

Šta se previđa u javnoj priči

Najveća prećutana pretpostavka je da će se etički okvir „nekako“ formirati usput. Bioetičari već upozoravaju da bi komercijalne svemirske stanice mogle postati svojevrsni divlji zapad za visokorizične reproduktivne eksperimente, izvan jasne nadležnosti zemaljskih regulatora.

Još ozbiljnije pitanje je odgovornost. Ako se dijete rodi s trajnim posljedicama zbog uslova u svemiru, ko snosi krivicu? Kompanija? Država? Roditelji? Ili će se sve svesti na fusnotu u ugovoru o letu?

Industrija koja se voli predstavljati kao budućnost čovječanstva ovdje izbjegava najstarije pitanje od svih: ko plaća cijenu napretka.

Šira slika

Dugotrajni boravak u svemiru već pokazuje da odrasli astronauti gube gustinu kostiju, imaju promjene u vidu i trpe imunološke poremećaje. Ako još uvijek ne znamo kako višemjesečna misija utiče na potpuno razvijen organizam, ideja o fetalnom razvoju u takvom okruženju zvuči više kao eksperiment nego kao plan.

Ipak, pritisak neće nestati. Kako se lansiranja pojeftinjuju, a privatne stanice postaju realnost, tržišna logika će gurati granice brže nego što ih nauka može sigurno objasniti.

Prije nego što se pitamo kako će izgledati prvi grad na Marsu, možda bismo morali odgovoriti na jednostavnije pitanje: da li tamo uopšte može započeti ljudski život i da li smo spremni prihvatiti posljedice ako odgovor ispadne pogrešan. Razvojem AI tehnologije mnoge stvari će biti moguće koje prije nismo mogli da predvidimo ni u naučno fantastičkim filmovima sa jednim velikim ali, jer igranje sa ljudskim životima, sudbinama po nama pokreće odgovornost koja je daleko iznad profita, želje za uspjehom i slično. S tim da gledajući kako se odnosimo prema život na zemlji ništa nas ne iznenađuje.