SpaceX i xAI ne grade AI model, već novi sloj infrastrukture
SpaceX i xAI se spajaju u trenutku kada AI industrija udara u fizičke granice. Ovo nije priča o chatbotu, već o kontroli infrastrukture i o tome šta se dešava kada se compute preseli u orbitu.
U trenutku kada se većina AI industrije bavi optimizacijom postojećih modela i traženjem jeftinije struje na Zemlji, Elon Musk ponovo bira drugačiji ugao. Ne brži model, ne pametniji chatbot, nego pitanje koje se rijetko postavlja naglas: šta ako je problem pogrešno lociran?
Tržište vještačke inteligencije trenutno izgleda kao produžetak cloud industrije iz 2010-ih. Veliki igrači troše milijarde na podatkovne centre, traže povoljne ugovore za energiju i nadaju se da će skala sama riješiti ekonomiju. Musk, međutim, očigledno vjeruje da je granica već tu i da je sljedeći logičan korak izvan planete.
U tom kontekstu, integracija SpaceX-a i xAI-a ne djeluje kao iznenadna korporativna akrobacija, već kao dugoročno slaganje figura na tabli koja se širi daleko izvan AI tržišta.
Kao što smo najavili u prethodnoj objavi da postoje glasine za ovakav epilog.

Šta se zapravo desilo
Prema dostupnim informacijama, SpaceX je formalno integrisao xAI u svoju korporativnu strukturu, u trenutku kada se u pozadini već vode razgovori o IPO-u i procjeni vrijednosti koja ide i do 50 milijardi dolara. Timovi zasad ostaju operativno odvojeni, ali finansijski i strateški sada su na istoj bilansnoj strani.
To praktično povezuje raketni sistem, satelitsku mrežu, AI laboratorij i društvenu platformu u jedan vertikalno integrisan ekosistem. U centru tog ekosistema je Muskova ambicija da kontrola nad infrastrukturom lansiranjem, povezivanjem i obradom podataka postane važnija od samih aplikacija.
Plan koji se provlači kroz sve ove poteze uključuje svemirske AI data centre, napajane solarnom energijom i transportovane pomoću Starshipa, s ciljem da najjeftiniji AI compute više ne zavisi od zemljišta, mreža i lokalne regulative.
Zašto je ovo uopšte bitno
Ako se ova ideja ostvari, ona mijenja osnovnu ekonomiju vještačke inteligencije. Do sada je glavno usko grlo bio trošak: struja, hlađenje, zemljište i dozvole. Premještanjem računske infrastrukture u orbitu, taj problem se transformiše u logistički koliko brzo i jeftino možete podići hardver u svemir.
U tom scenariju, SpaceX ne prodaje samo lansiranja, već višak kapaciteta. Baš kao što je Amazon pretvorio internu infrastrukturu u AWS i redefinisao cloud, Musk očigledno računa da bi svemirski compute mogao učiniti AI „beskonačnim“ za one koji imaju pristup mreži.
Starship, sa ciljem jednog leta po satu i nosivosti od 200 tona, nije zamišljen samo kao transportno sredstvo za Mars. On je ključni element ekonomije u kojoj se milioni satelita i serverskih modula mogu rotirati, zamjenjivati i skalirati brže nego što je to moguće na Zemlji.
Šta se previđa u javnoj priči
U euforiji oko „AI u svemiru“ često se zanemaruje pitanje pristupa i kontrole. Grok već je imao problema sa sadržajem, dok SpaceX paralelno razvija Starshield projekte za odbrambene i obavještajne svrhe. Kada se AI, komunikacije i vojni ugovori nađu u istoj infrastrukturi, regulativa prestaje biti tehničko pitanje i postaje političko.
Takođe, pretpostavka da će jeftiniji compute automatski značiti demokratičniji AI je klimava. Ako je infrastruktura centralizovana, a pristup kontrolisan, niža cijena ne mora značiti širu dostupnost samo veću zavisnost od jednog sistema.
Šira slika
Starlink je već promijenio način na koji razmišljamo o globalnoj konektivnosti. Integracija sa xAI-em sugeriše sljedeći korak: ne samo prenos podataka, nego i njihovu obradu u istom sloju.
Regulatori će se suočiti s entitetom koji je istovremeno telekom, odbrambeni izvođač, AI kompanija i medijska platforma. Kako se takva struktura klasifikuje i ko ima nadležnost tek treba da se vidi. Ono što je jasno jeste da će taj odgovor postati presedan za sve buduće „svemirske računske kompanije“.
Ovo nije priča o još jednom AI modelu, niti o valuacijama koje rastu brže od prihoda. Ovo je tiha promjena pitanja: ne koliko je AI pametan, nego gdje se on fizički nalazi i ko kontroliše prostor u kojem razmišlja.
