Najteži dio stvaranja svjesnog AI-ja možda je uvjeriti sebe da je stvaran
Novi talas debata otvara pitanje: možemo li zaista prepoznati mašinsku svijest?
Dok AI sistemi postaju sve napredniji, od ChatGPT-a do multimodalnih modela, filozofsko pitanje ponovo izlazi u prvi plan kako bismo znali da je vještačka inteligencija zaista svjesna? I što je još važnije: da li bismo to uopšte povjerovali?
Od Turingovog testa do psihološke barijere
Još 1950. Alan Turing je predložio jednostavno mjerilo za mašinsku inteligenciju ako mašina može uvjeriti čovjeka da komunicira s drugim čovjekom, trebalo bi da je smatramo inteligentnom.
Sedamdeset pet godina kasnije, prema nedavno objavljenoj pre-print studiji iz 2025., ChatGPT je uspio da prevari 73% učesnika koji su mislili da razgovaraju s ljudskim sagovornikom.
Ipak, većina stručnjaka ostaje skeptična niko ozbiljno ne tvrdi da je ChatGPT svjestan. Kako piše The Conversation, čini se da je „tehnički izazov“ možda i manji od psihološkog otpora da prihvatimo mogućnost svjesne mašine.
Teorijski modeli i „indikatori svijesti“
Filozof John Searle još je 1980. pravio razliku između „slabe“ i „jake“ vještačke inteligencije.
Slaba AI rješava zadatke, ali nema unutrašnje stanje svijesti, dok bi jaka AI zaista posjedovala svijest i razumijevanje.
Iako je Searle bio skeptičan, funkcionalisti vjeruju da bi svjesna mašina mogla nastati ako njene funkcije odražavaju ljudske procese mišljenja.
Članak iz 2023. godine naveo je 14 tehničkih kriterijuma („indikatora svijesti“) uključujući sposobnost učenja iz grešaka i introspektivno razumijevanje ali današnji AI modeli poput ChatGPT-a i dalje ne ispunjavaju te uslove.
Psihološki problem: vjerovanje u mašinsku svijest
Stvaranje svjesne AI, kako naglašavaju autori, nije samo tehničko pitanje.
Čak i kada bi sistem ispunio sve teorijske kriterijume, ljudima bi i dalje bilo teško da emocionalno i intuitivno povjeruju da mašina može imati osjećaje, namjere ili želje.
U tekstu se poredi s mynah pticom životinjom koja zna izgovarati riječi, ali ne razumije njihovo značenje.
Na sličan način, današnji AI modeli „imaju glas“, ali ne i unutrašnji kontekst svijesti.
Paradoksalno, možda bismo jednog dana stvorili svjesnu mašinu a da odbijemo povjerovati da smo to učinili.
Šta bi nas zaista uvjerilo?
Prema autorima, ključ bi mogao biti u autonomiji.
Za razliku od sadašnjih AI sistema koji samo reaguju na upite, svjesni entitet bi morao sam pokretati akcije, donositi odluke i imati ciljeve koji nisu rezultat spoljašnjeg impulsa.
Drugim riječima, trebao bi pokazati ono što vidimo kod živih bića unutrašnju motivaciju.
Možda ćemo tek kad AI počne inicirati vlastite radnje, a ne samo odgovarati na naše, zaista povjerovati da je svjestan.
Zaključak
Dilema o mašinskoj svijesti sve više prelazi iz domena filozofije u sferu tehnologije.
Ipak, ostaje pitanje: kada AI jednom „oživi“, hoćemo li to moći ili htjeti priznati?
