Kad Zemlja više ne može, pogled se okreće ka orbiti. Kina pravi dodatne gigavate u svemiru!
AI industrija troši više energije nego što Zemlja lako može dati. Svemir se nudi kao rješenje, ali cijena greške tamo je brutalna i konačna.
Postaje sve teže ignorisati jednu jednostavnu činjenicu: računarstvo je preraslo infrastrukturu koja ga je stvorila. Električne mreže pucaju pod opterećenjem, politički pritisci rastu, a lokalne zajednice sve češće ne žele nove hale pune servera u svom dvorištu. Vještačka inteligencija ne pita da li je trenutak dobar. Ona samo traži još struje, još hlađenja i još kontinuiteta.
U tom kontekstu, ideja da se računarski kapaciteti izmjeste izvan Zemlje više ne zvuči kao čista naučna fantastika. Zvuči kao bijeg od ograničenja koja se više ne mogu elegantno riješiti na tlu. Orbita se polako pojavljuje kao nova industrijska zona, ne zato što je praktična, nego zato što je slobodna od svega onoga što na Zemlji koči rast.
Šta se zapravo desilo
Kineski državni svemirski gigant China Aerospace Science and Technology Corporation otvoreno je rekao ono što mnogi u industriji već šapuću: cilj je izgraditi gigavatnu digitalno-inteligentnu infrastrukturu u svemiru u narednih pet godina. Ideja je da se podaci ne spuštaju stalno na Zemlju, već da se obrađuju tamo gdje nastaju u orbiti.
Paralelno s tim, Elon Musk već neko vrijeme gura istu logiku s druge strane Pacifika. Ako je sunčeva energija praktično beskonačna u orbiti, a hlađenje prirodno, zašto bi najveći AI sistemi uopšte ostajali na planeti? Njegova procjena je još agresivnija: dvije do tri godine.
Ovo više nije teorija. Eksperimentalni satelit Starcloud-1, uz podršku NVIDIA, već je u orbiti pokrenuo stvarni AI model, Googleov Gemma, čisto da pokaže da hardver i softver mogu preživjeti i raditi iznad atmosfere.
Zašto je ovo uopšte bitno
Ovdje nije riječ o svemiru kao romantičnom horizontu, nego o priznanju poraza na Zemlji. AI industrija udara u isti zid iznova: energija, regulativa i lokalni otpor. Svaki novi data centar je političko pitanje, ekološka rasprava i infrastrukturni projekat u jednom.
Svemir obećava reset. Bez dozvola za zemljište, bez lokalnih mreža, bez neposrednog pritiska javnosti. Sunce ne šalje račun, a vakuum ne traži rashladne tornjeve. U teoriji, to izgleda kao savršeno rješenje za industriju koja se guši u vlastitom rastu.
Šta se previđa u javnoj priči
U javnim najavama se često preskače najneugodniji dio: kvarovi. Server u Nevadi možete zamijeniti za sat vremena. Server u niskoj orbiti postaje svemirski otpad. Radijacija, mikrometeori, sudari sa krhotinama sve to drastično skraćuje životni vijek opreme.
Tu je i pitanje ekonomije. Lansiranje je i dalje skupo, osiguranje još skuplje, a popravke praktično nepostojeće. Svaki dizajnerski propust postaje trajna greška. U svemiru nema improvizacije, a softverske zakrpe ne pomažu kad hardver otkaže.
Šira slika
Ako se period 2027–2028 zaista pokaže kao prelomni, pobjednici neće biti oni s najjačim čipovima, nego oni s najboljim odgovorima na dosadna pitanja: koliki je uptime, ko snosi štetu i šta se dešava kad infrastruktura postane krhotina koja ugrožava druge satelite.
Ovo je manje trka u inovaciji, a više test zrelosti cijele AI industrije. Prelazak u orbitu ne rješava problem moći i odgovornosti, samo ga udaljava od očiju javnosti.
