Anthropic platio 1,5 milijardi, a sud rekao da je trening zakonit
Sudija je Anthropicu dosudio 1,5 milijardi dolara odštete, a istovremeno rekao da je treniranje modela na knjigama bilo zakonito. Kazna je pala zbog piraterije, ne zbog učenja. Za firme koje koriste AI za tekst i slike, ta razlika mijenja procjenu rizika.
Presuda pokazuje gdje američki sudovi povlače granicu između učenja iz tuđeg djela i krađe tog djela.
Modeli koji pokreću ChatGPT, Gemini i Claude trenirani su na stotinama miliona knjiga, članaka i naučnih radova. Većina autora za to nikad nije dala saglasnost. Zvuči kao jasan slučaj kršenja autorskih prava, ali američki sudovi ne misle tako. Sudija William Alsup je prošle godine naredio Anthropicu da plati 1,5 milijardi dolara, a istovremeno presudio da je samo treniranje modela na knjigama bilo zakonito. Za svakoga ko u firmi koristi AI za tekst, slike ili video, ta razlika je važnija od iznosa kazne.
- Anthropic je platio 1,5 milijardi dolara, ali ne zbog treniranja modela
- Kazna je pala zato što su knjige preuzete sa piratskih onlajn biblioteka
- Američki zakon o autorskim pravima nije mijenjan od 1976. godine
- U sporu Thomson Reuters protiv Ross Intelligence sud je zabranio trening čiji je cilj direktna konkurencija izvoru
- Djelo koje je sto odsto generisao AI ne može dobiti autorsku zaštitu
Šta se tačno desilo
Alsup je u obrazloženju napisao da su Anthropicovi modeli učili iz djela na način na koji uči i svaki čitalac koji želi da postane pisac, dakle da bi napravili nešto drugačije, a ne da bi ta djela kopirali ili zamijenili. Po toj logici, samo treniranje nije kršenje autorskog prava.
Ono što jeste bio problem je način nabavke. Knjige su skinute sa piratskih biblioteka, i to je stavka za koju je Anthropic platio. Advokatica Cathy Gellis, specijalizovana za intelektualnu svojinu, kaže da je presuda na kraju povoljnija za AI industriju nego za autore. Iznos od 1,5 milijardi zvuči veliko, ali Anthropic po projekcijama cilja oko 200 milijardi dolara godišnjeg prihoda do 2028. godine.
Suština je u tome da se autorsko pravo vezuje za kopiranje, ne za čitanje. Gellis to formuliše jednostavno, zakon štiti od umnožavanja djela, a ne od toga da neko djelo pročita, doživi i nešto iz njega nauči.
Kontekst i konkurencija
Zakon o autorskim pravima u Sjedinjenim Državama nije mijenjan od 1976. godine. Sudije danas rješavaju sporove koji određuju budućnost cijele industrije koristeći pravila starija od pola vijeka. Advokat Jason Henderson kaže da su zbog toga svi nervozni, jer praksa je neujednačena.
Ključni pojam je fer upotreba, izuzetak koji dozvoljava korišćenje zaštićenog materijala bez dozvole, ako je svrha dovoljno drugačija od originala. Sudovi gledaju svrhu, obim korišćenog materijala i uticaj na tržište. Obrazac koji se ponavlja je jednostavan. Ako treniraš na tuđem sadržaju da bi napravio proizvod koji tom sadržaju direktno konkuriše, sudovi to ne odobravaju. Ako ne konkurišeš, obično prolaziš.
Tako je i presuđeno u sporu Thomson Reuters protiv Ross Intelligence. Sudija Stephanos Bibas je zaključio da Rossova upotreba nije transformativna jer nema drugačiju svrhu od Thomson Reutersove, nego pravi konkurentsku pravnu platformu od tuđih podataka.
Postoji i drugo pitanje, koje se često miješa sa prvim. U slučaju Thaler protiv Perlmutter sud je zauzeo stav da djelo koje je u potpunosti generisao AI nema autorsku zaštitu. Odmah se otvara praktičan problem, kako uopšte dokazati koliki je udio AI u nekom tekstu ili slici. Gellis daje zgodno poređenje, ako roman napišeš u Wordu i pustiš provjeru pravopisa, niko ne tvrdi da Word polaže pravo na tvoj roman.
Naša perspektiva, šta ovo znači za region
Za marketing agencije i firme koje prave sadržaj, ovdje su dvije praktične poruke.
Prva se tiče vlasništva nad onim što isporučuješ klijentu. Ako agencija u Banjoj Luci klijentu isporuči kampanju čiji su vizuali i tekstovi u cijelosti generisani AI alatom, taj materijal u američkoj praksi vjerovatno ne bi mogao biti autorski zaštićen. Konkurent ga može preuzeti i koristiti, a klijent nema mnogo osnova da to spriječi. Rješenje nije da se AI izbaci, nego da postoji stvaran ljudski doprinos, izbor koncepta, prerada, montaža, i da se taj doprinos negdje evidentira. Kratak zapis o tome ko je šta uradio u projektu, kasnije vrijedi više nego što danas izgleda.
Druga se tiče podataka koje ubacuješ u alat. Presuda pravi razliku između učenja i nedozvoljene nabavke. Prevedeno na firmu, ako u AI alat guraš skenirane knjige, tuđe baze klijenata ili materijale koje nisi legalno nabavio, rizik nije u tome što model uči, nego u tome odakle ti taj fajl. To je pitanje koje treba postaviti prije nego što se pokrene bilo kakav interni AI projekat.
Za sve u regionu vrijedi i jedna vremenska napomena. Evropska pravila o vještačkoj inteligenciji i o autorskim pravima idu svojim tokom i nisu identična američkim. Američke presude su korisne kao pokazatelj smjera, ne kao pravni osnov na koji se možeš pozvati pred sudom u Bosni i Hercegovini ili Srbiji.
Zaključak
Najveći dio sporova oko AI i autorskih prava još nije riješen, pa se pravila i dalje formiraju u hodu. Praktično, sljedećih godinu dana pratite dvije stvari, presude u sporovima gdje autori tvrde da im AI direktno konkuriše na tržištu, i način na koji evropski regulator tretira izvore podataka za trening.
Ako želiš da svake sedmice dobiješ AI vijesti prevedene na jezik konkretnih poslovnih odluka, umjesto tehničkih najava koje ti ne govore ništa, prijavi se na AI Balkan newsletter.
