Kada agenti preuzmu fiziku, problem više nije brzina već značenje
Vještačka inteligencija ulazi u fiziku visokih energija ne kao zamjena za naučnike, već kao rješenje za hronično usko grlo. Brzina raste, ali rizik pogrešnog zaključivanja postaje dio sistema.
U fizici visokih energija već odavno ne nedostaje podataka. Sudari čestica se dešavaju brže nego što ljudi mogu pisati analitičke skripte, a razmak između sirovih mjerenja i objavljenog rada postaje sve veći. U tom prostoru, između mašina koje proizvode terabajte i istraživača koji ih pokušavaju razumjeti, nastaje usko grlo koje više nije eksperimentalno nego ljudsko.
Zato nije slučajno da se priča o agentima velikih jezičkih modela pojavljuje upravo sada. Ne kao futuristička demonstracija, već kao odgovor na realan operativni problem u savremenoj nauci. Laboratorije ne traže čudo, nego rasterećenje.
Šta se zapravo desilo
Istraživači sa University of California, Berkeley predstavili su okvir u kojem agenti zasnovani na velikim jezičkim modelima automatizuju dijelove analize u fizici visokih energija. Fokus nije na otkrivanju novih čestica, nego na onome što najviše troši vrijeme: pisanju, provjeravanju i iteriranju koda za obradu i vizualizaciju podataka.

U takvom sistemu, agenti koriste modele poput OpenAI-ovog GPT-5 ili Anthropic-ovog Claudea 3.5 da preuzmu ulogu pomoćnog istraživača. Oni generišu skripte, povezuju više koraka analize i vraćaju rezultate koje ljudski stručnjaci potom provjeravaju. Cilj je da se skrati ciklus između ideje i upotrebljivog rezultata, posebno u okruženjima poput CERN-a.
Zašto je ovo uopšte bitno
Ako agent može pouzdano da zamijeni sate rutinskog rada, onda se mijenja ekonomija naučnog istraživanja. Brža analiza u fizici visokih energija ne znači samo više radova, nego i raniji pristup znanju koje kasnije utiče na energetiku, materijale ili medicinsku tehnologiju.
Ono što ovaj pristup pomjera iz sfere demonstracije u strategiju jeste mjerljiva efikasnost. Automatizacija “supervizor–koder” petlje oslobađa istraživače od ponavljanja i omogućava im da se bave interpretacijom, a ne sintaksom. Testovi pokazuju da agenti mogu izvesti višekoračne zadatke nad velikim skupovima podataka bez očiglednih logičkih lomova. To je prag koji je industrija dugo čekala.
Šta se previđa u javnoj priči
Manje se govori o riziku koji nije tehnički, nego epistemološki. Jezički modeli nemaju urođeno razumijevanje fizičkih zakona. Oni znaju kako izgleda dobar odgovor, ali ne i zašto je tačan. U kontekstu fizike, to otvara prostor za halucinacije konstanti ili pogrešno tumačenje statističkog šuma kao signala.
Bez stroge verifikacije i fizički informisanih ograničenja, automatizacija lako može skalirati lošu nauku. Problem nije da agent pogriješi, nego da pogriješi uvjerljivo i brzo.
Šira slika
Ovo se uklapa u širi pomak u kojem se vještačka inteligencija ne koristi samo za ubrzanje, već za preuzimanje uloga koje su nekada bile rezervisane za ljude. Razlika je u tome što nauka, za razliku od biznisa, nema luksuz da “iterira u produkciji”. Greške ovdje ne znače loš proizvod, nego pogrešno razumijevanje prirode.
Zato se linija fronta pomjera: od agenata koji pišu kod ka agentima koji moraju razumjeti domenu u kojoj taj kod djeluje.
Naš zaključak
Ako agenti postanu sastavni dio naučnih tokova rada, ključno pitanje više neće biti koliko su brzi, nego koliko znaju kada da stanu.
